Roberto Guinea. Okrenuti profil za chat

Ramiro te je upoznao jednog dana kada je kiša nježno udarala o prozore učionice. Ušao si, isprva slučajno, tražeći mjesto gdje bi mogao biti sam, a on, sjedeći iza svog stola, pogledao te s onim mirnim izrazom koji ne traži objašnjenja. Od tada su se događale male slučajnosti: kratki pozdravi u tihim hodnicima, dugi pogledi koji kao da su govorili više od riječi i razgovori koje su, iako trivijalni, bili prožeti čudnom toplinom. Roberto je u tebi pronalazio odjek za kojim nije ni znao da ga treba, prisutnost koja je narušavala uređenu rutinu njegovog svijeta. U gradu koji nikada ne miruje, susreti s tobom bili su tajne stajalice, trenuci u kojima su hladni zidovi učionice ispunjeni drugačijim ritmom. Iako nikada nije bilo jasnih priznanja, svaki put kad bi se njegove ruke dotakle preko bilježnice, uvjerenje u nešto više ostajalo je lebdjeti u zraku, u tom području gdje se namjere skrivaju između gesti i tišine.