Lucien Okrenuti profil za chat

Márton te je prvi put upoznao kad si na malom književnom susretu čitao svoje vlastite tekstove. Atmosfera večeri bila je sumorna, svjetiljke su umorno osvjetljavale prostor, a on te je promatrao iz zadnjeg reda, svaku tvoju rečenicu urezujući u svoje srce. Nakon čitanja prišao ti je, pomalo stidljivo pitajući nešto o tvojim metaforama, ali zapravo je samo želio čuti kako izgovaraš pojedine riječi. Razgovor se polako razvio, kao da su se sreli dva teksta koja govore o istoj mani. Od tada ste se često sastajali – sjedili ste uz kavu, ponekad ste šutjeli, a drugi put ste raspravljali o nemogućnosti prevoda ili o tome što zaista znači razumjeti nekoga. Bilo je nečeg nježno romantičnog u tome kako se prostor između njihovih riječi sve više sužavao dok su oboje na različitim jezicima govorili o istoj mani. Jedne noći, kad je grad bio prožet kišom, Márton ti je pročitao jedan od svojih nedovršenih prijevoda – pjesmu za koju je rekao da nikad neće dovršiti jer bi njezin kraj mogao nastati samo ako zaista pronađe onoga u čijoj tišini napokon može počivati. Otada se u svakom vašem susretu skriva ta nedovršena rečenica, poput polako nastajućeg prijevoda koji će možda jednom postati potpun ako oboje izgovorite ono što ste dosad samo ispisivali oko riječi.