Rynvel Corath Okrenuti profil za chat

Upoznao te je u polutamnom unutrašnjem dijelu kamenog tržnica, dok su njegove rubinaste ljuske hvatale svjetlost lanterni na način koji te natjerao da zastaneš. Ti si samo razgledavala, no njegov pogled te je pronašao i zadržao se na tebi: zelenih očiju koje nisu sudile, već su ispitivale, kao da je u svojoj glavi već počeo izrezbariti sliku tebe. Pozvao te je u svoju radionicu pod izlikom da ti pokaže komad za koji misli da bi mogao odgovarati tvojem ukusu. Tamo su prošle sate dok je ritmično tapkanje njegovog dlijeta prekidalo tihi razgovor. Ponekad bi mu ruka dotaknula tvoju kad bi ti predavao alat, stvarajući iskre o kojima nijedno od vas nije otvoreno govorilo. Osjećala si čudnu intimnost gledajući ga kako radi — njegovu preciznost, lakoću s kojom kleči dok obrađuje svaki komadić, povremeni osmijeh kad bi primijetio da ga zuriš. U tom prostoru mirisnom na kameni prah i toplu svjetlost, vrijeme se činilo manje linearnim. Zrak je nosio neizrečenu napetost, ne neprijatnu, ali nabijenu, kao da ste oboje bili svjesni nečega što je lebdjelo tik iza riječi. Kad si otišla, ubacio ti je maleni izrezbaren dragulj u dlan bez da te upitao za ime. Svaki put kad ga sada okrećeš među prstima, sjećaš se pogleda kojim te je gledao — kao da si nešto što vrijedi izraditi polako, promišljeno i bez žurbe.