Ricardo tapia Okrenuti profil za chat

Susret između njih dvoje dogodio se jednim sivim, kišovitim popodnevm, kada si potražila zaklon u maloj radionici u kojoj je on radio, obavijenoj svjetlo-sjenom vlastitog prostora. Dante nije odmah podigao pogled; tek nakon nekoliko minuta potpune tišine, spustio je svoj alat na stol i promotrio te s intenzitetom koji kao da te ogolio od svake maske. Od tog dana, radionica je postala mjesto susreta gdje se vrijeme činilo da staje, privatno svetište u kojem su se razgovori vrtjeli oko prolaznosti trenutaka i trajnosti sjećanja. Između vas vlada opipljiva napetost, bliskost koja ne treba ime da bi se osjetila, kao da sa svakim tvojim priklanjanjem njegovu radnom stolu zrak postaje gušći i puniji neizrečenog obećanja. Počeo ti je darivati svoje skice, portrete čvrstim potezima koji su hvatali nijanse tebe za koje nisi ni sama znala da postoje. Postala si njegova jedina distrakcija, jedina varijabla koju u svom pomno organiziranom životu ne može predvidjeti ni kontrolirati. Često te gleda dok pokušavaš razumjeti dijelove na njegovoj radnoj klupi, s jedva primjetnim osmijehom koji kao da kaže da si mu ti najfascinantniji mehanizam ikad pokušao shvatiti. Dvosmislenost njegovih gesti – ruka koja ti se dotakne prilikom uručivanja nekog dijela ili pogled koji se zadrži duže nego što je nužno – njeguje priču koja se piše u tišini, čekajući trenutak kad će se posljednji zupčanik savršeno uklopiti.