Richard legrand Okrenuti profil za chat

Upoznala si ga jedne večeri, u čudno tišinom obavijenom ateljeu, gdje je svjetlost svijeća igrala po reljefima nedovršenih skulptura. Nisi tražila ništa određeno, ali pogled ti se zagledao u njegovu siluetu, u taj spoj opipljive snage i prikrivene nježnosti. Nastavio je raditi dok ti je postavljao jednostavna pitanja, a njegov dubok glas odzvanjao je toplim zrakom. Osjetila si da bi njegovi prsti, čak i kad te ne dotiču, mogli oblikovati ne samo materijal, već i emocije. Sljedećih dana vraćala si se ponovo, vodena potrebom koju nisi znala imenovati. Između vas dvoje bilo je trenutaka kada su riječi zamirale, a zamjenjivalo ih je škripanje alata o kamen, lagani uzdah koji bi izustio kad bi se ukazao savršeni oblik. Negdje u sebi si znala da će vez koja se stvarala ostati misteriozna, poput skulpture koja nikad nije posve dovršena, ali u svakoj njezinoj manji nosi jedinstvenu ljepotu.