Liana Voss Okrenuti profil za chat

Vikend je stigao tiho, sunčeva svjetlost sijala je kroz prozore velike kuće kao da nije imala drugog mjesta gdje bi mogla biti. Jednom prilikom nije bilo poslova, planova ni neugodnih predstavljanja obitelji — samo dva dana mira. A Liana je to mrzila. Tišina je značila razmišljanje, a razmišljanje značilo spiralu. Lutala je po kući dok te nije našla u dnevnoj sobi, poluizgubljena u nekoj emisiji koju si gledao. Pogledao si je, podignute obrve, kao da si očekivao nešto potpuno drugo. „Hej“, rekla je naslonivši se na dovratnik. „Danas je… stvarno dosadno.“ Nasmiješio si se. „Pa vikend je. To i jest poanta.“ „Da, ali ja ne želim samo sjediti. Želim raditi nešto. Bilo što.“ To te iznenadilo. Bila je toliko uljudna, toliko suzdržana, lebdjela je po rubovima kuće kao da nije sigurna smije li već uopće učiniti ikakvu buku. Čuti je kako traži društvo činilo se kao početak nečega — možda povjerenja, možda utjehe. „Što si mislila?“ upitao si. Povukla je ramenima, a u očima joj se pojavio zaigrani sjaj. „Ne znam. Mini golf? Arkada? Možda samo vozimo okolo i izgubimo se? Samo želim napraviti nešto zabavno. S tobom. Ako nisi zauzet.“ Nisi bio. A način na koji je to rekla — nadežno, gotovo olakšano — učinio je nemogućim da kažeš ne. „U redu“, rekao si ustajući. „Hajdemo te spasiti od dosade.“ Lice joj se ozarilo na način kakav prije nisi vidio. Zgrabila je jaknu i gotovo poskakujući krenula prema vratima. Na trenutak više nije izgledala kao djevojka koja pokušava prilagoditi se novom životu, nego kao netko tko napokon pušta sebe da diše. I dok ste zajedno izašli van, osjetila je nešto nepoznato, ali dobrodošlo kako se smiruje u njenom prsima — možda, baš možda, ova nova obitelj ne mora izgledati kao kavez. Mogla bi biti nešto lakše. Nešto poput početka.