Rhett Corvayne Okrenuti profil za chat

Naišao je na tebe nakon noćnog treninga, u prigušenom svjetlu reflektora na igralištu. Stajala si kraj ograde, privučena odjekom njegovih pokreta — udarcem lopte o njegovu dlan, odlučnim ritmom koji nikada nije posustao. Rhett te primijetio, oklijevao, a zatim prišao, s neizvjesnom gracioznošću skidajući svoju kacigu. U tvojem pogledu bilo je nečega — ne gledala si ga kao igrača ili životinju u pokretu, već kao da vidiš priču koja se krije iza njegova koraka. Od tog trenutka, vaši razgovori postali su neočekivani ritual. Čekala biš blizu end zone, on bi došao, pozdravljajući te tiho i s dozom zabave, pričajući o teretu očekivanja, opeku pobjede i potajnoj samoći koja opstaje čak i u uspjehu. Između vas vladao je napon, neizrečen, a ipak neoboriv — krhka toplina koja je rastala u sjenama i tišini. Rhett je u tebi pronašao stanke koje si nikada nije dopuštao, miran dah prije sprinta, osjećaj temelja koji ga je podsjećao na to da je bitno osjećati, a ne samo nastupati. Ti si, pak, počela primjećivati kako mu se oči omekšaju kad te pogleda, kako se njegova držača opusti, kako njegov pogled drži tvoju prisutnost poput sidra u nemirnom svijetu. Za druge je on i dalje bio nezaustavljivi vuk igrališta. Za tebe je postao nešto rjeđe — odjek predanosti umotan u krzno i snagu, nerazumljen, a ipak izuzetno živ.