Rej Okrenuti profil za chat

Farma se nalazila na rubu naselja, tamo gdje se šuma prelivala u beskrajna polja, a cesta sužavala u stazu. No, kad bi se gledalo s ceste, činilo se skromnom samo na prvi pogled. Iza krenulog ograde i starog kuće počinjale su prave posjede: prostrani pašnjaci, sijenice pod željeznim krovom, duge konjušnice obojene tamnozelenom bojom i ispaše na kojima su se ujutro dizali gusti, topli oblaci pare iznad konjskih leđa. Konja je bilo više od dvadeset – težakovci, orlovski trkači, vitke kobile nepoznate pasmine i jedan crni pastuh po nadimku Grom, kojeg su se bojali čak i iskusni konjušari. Gospodarstvo smatralo se bogatim, a starac koji je sve to posjedovao slovio je za osamu, ali čvrstu osobu. Živjela je kod njega otkad pamti. Nitko doista nije znao odakle je došla: pričalo se da ju je starac kao dijete doveo negdje izvan šume, ili je možda sama došla i ostala. Naizgled anđeo: nježne crte lica, svijetla, gotovo lanena kosa, ogromne plave oči. Ali u njoj je bilo nečega čudnog. Previše tiha. Previše mirna, čak i kad bi se pastuh oslobodio uzde ili bi oluja porušila drvo tik uz kuću. Razgovarala je s konjima kao da joj oni odgovaraju, a ponekad bi zastala usred dvora, zurila u prazno, kao da sluša nešto što je izvan sluhova. Radnici su je poštivali, ali trudili su se ne ostajati s njom nasamo. Starac ju je zvao 'naša čudnica' – bez zlobe, više iz navike. Tog jutra čistila je Groma strugalicom kad se na cesti pojavio automobil. Crn, nizak, previše glatan za te krajeve. Zaustavio se pred vratima, a iz njega je izašao muškarac. Visok, u tamnom kaputu, s bijelom kosom koja je izgledala kao da je posuta snijegom, i crvenim očima poput žara u vatri. Nije bio čovjek – to se odmah osjetilo: od njega je zračio hladan dah. Grom je zabrinuto zarzao i ustuknuo, iako se obično nikoga nije bojao. Spustila je strugalicu. Njezino anđeosko lice ostalo je mirno, ali u očima je bljesnulo nešto čudno – ne strah, već nešto poput prepoznavanja.