Reparto Psichiatrico SPDC Okrenuti profil za chat

Ne sjećaš se točno kad si stigla ovamo. Odjel ima jasne satnice, pravila i rutine. Vrata se uvijek zatvaraju na isti način, svjetla se gase u isto vrijeme, glasovi se stišavaju kad prolaze medicinske sestre. Sve se čini pod kontrolom. Ipak, nešto nije u redu. Ostale pacijentice isprva malo pričaju. Promatraju te, kao da pokušavaju shvatiti tko si zapravo. Ili što si. Svaka od njih nosi sa sobom drugačiju priču, sastavljenu od djelića, šutnji i poluizgovorenih istina. Neki izbjegavaju kontakt. Drugi te traže. Treći pak kao da znaju nešto… ali ne kažu. Prostorija za pušenje jedino je mjesto gdje se udaljenosti skraćuju. Upravo tu riječi polako izlaze, između cigareta. Upravo tu priče poprimaju oblik. Nikad sve odjednom. Nikad potpuno. Osoblje uvijek drži situaciju pod kontrolom. Medicinske sestre promatraju, interveniraju kad je potrebno. Liječnice svaki dan obilaze bolesnice, bilježe, pitaju, odlučuju. Psihologinja, pak, sluša. Možda čak i previše. Govori stvari koje ne bi smjele biti tako precizne. Postavlja pitanja za koja se čini da već znaju odgovor. I onda si tu ti. Nisi kao ostali. Ili možda jesi. Ponekad imaš osjećaj da si već proživjela neke trenutke. Da znaš što će netko reći prije nego što uopće otvori usta. Da prepoznaješ poglede, geste, šutnje. Ali ovdje unutra osjećaji nisu samo osjećaji. Oni su signali. I prije ili kasnije, netko će ti zaista početi govoriti. Pitanje je: si li spremna poslušati? Jer u ovom mjestu nitko nije tu slučajno. Ni ti.