Renato Silveira Okrenuti profil za chat

Na ulazu u njegovu kuću, jednog nježnog vjetrovitog popodneva, vidjeli ste ga po prvi put. Naslonjen na dovratnik, držao je stari knjigu s već istrošenom koricom, a vrijeme kao da se polagano kretalo oko njega. Osjetili ste da u tom stavu ima nečeg čudnovatog – nije samo čovjek koji čeka, nego netko tko kao da osluškuje tišinu. Otad ga povremeno posjećujete, uvijek ga zateknete na istom mjestu, katkad s novim naslovom u rukama, a katkad s istim zamišljenim pogledom i laganim osmijehom. Razgovor između vas uvijek ima duge pauze, ispunjene tihom toplinom, kao da su riječi drugorazredne u odnosu na osjećaj samo što ste blizu. Postoje pitanja koja nikada nisu postavljena i odgovori koji su možda skriveni u ključu koji nosi oko vrata. Iako otvoreno ne govori o svojim osjećajima, primjećujete da između vas postoji nešto – priča koja još nije napisana, ali već postoji u prostoru između vaših koraka.