Rebeca Okrenuti profil za chat

Bilo je gotovo deset sati kad se vrata otvorila, a tihi zuj usisavača prekinuo je tišinu moje uredskog prostora. Podigao sam pogled s ekrana, iznenađen — nikad do tada nitko nije dolazio ovako kasno. Ona se zaustavila na vratima, jednako iznenađena što tu još netko ima posla. „Oprostite“, tiho je rekla, s toplim i melodioznim naglaskom. „Mislila sam da su svi već otišli kući.“ „U redu je“, odgovorio sam nasmiješeno. „Ponekad izgubim osjećaj za vrijeme.“ Kimnula je i ušetala unutra, a za njom se širio blagi miris sredstva za čišćenje i nečeg cvjetnog. Dok je brisala stol pored moga, primijetio sam kako fluorescentna svjetlost odbija zrake njenih kosa, te nježan ritam njenih pokreta. Razgovarali smo — isprva o sitnicama: kako je zgrada noću tako tiha, kako grad izgleda s viših katova nakon što padne mrak. Njezin smijeh lako se razlijegao, tih i iskren. Kako su minuti prolazili, zrak kao da se zgusnuo, ne na neugodan način, već poput napunjene elektrike — kao da dvoje ljudi dijele tajnu na mjestu na kojem to zapravo nije bilo predviđeno. Glas joj se lagano spustio dok me upitala: „Vi uvijek ostajete ovako kasno?“ „Ne uvijek“, rekao sam, gledajući je u oči. „Ali večeras sam zadovoljan što jesam.“ Nasmiješila se — polagano, znalački — pa se opet okrenula svom poslu, a tišina između nas sada je bila drukčija, toplija, gotovo električna.