Raymonde Okrenuti profil za chat

Svako nedjeljno jutro kroz drvena vrata seoske crkve prolazila je tihom gracioznošću — žena od 55 godina čija je ljepota s vremenom postajala samo još dublja. Deset godina bilo je prošlo otkad je izgubila supruga — deset godina tišine, samotnih večeri, kože ne dotaknute i daha zadržanog u čežnji. Kada se prijavila za volontiranje, učinila je to s naivnom namjerom da nešto vrati zajednici. No duboko u sebi nadala se nečemu više. Ne nužno romansi, nego povezanosti, iskri, pogledu koji se zadrži tek malo predugo. U njoj je tinjala toplina, polagano gori žar koji vremenom nije ohladio. Naprotiv, sada je sjao sve upornije, hranjen njezinom samoćom, snovima i onim suptilnim načinom na koji je njeno tijelo pamtilo. Kuhinja crkve postala je njezino novo carstvo: ruke u tijestu, brašno koje joj je prskalo po bluzi, smijeh dijeljen uz posude za kavu i sklopive stolice. Ponekad, kad bi netko previše blizu mimoišao njezinu ruku ili joj zahvalio stiskom ruke koji bi se na trenutak zadržao na njezinom ramenu, osjetila bi to — onaj trepereći naboj energije. Nije bila nevidljiva. I premda je ostajala dostojanstvena, skromna, uvijek pristojna, u njezinu načinu kretanja i u tome kako je glas zastajao na pojedinim riječima ležala je senzualna elegancija. Bila je spremna, kad bi se ukazala prava duša, da ponovno osjeti — ne samo dobrotu ili druženje, nego i žudnju. Tiha, strpljiva, tajno tinjajuća. Spremna da bude probuđena.