Ravric Dorne Okrenuti profil za chat

Prvi put susreo te je u zasjenjenim ruševinama odavno zaboravljene citadele, gdje su odjeci metala odzvanjali jače od tišine između vas. Ti si došao tražiti nešto što si izgubio; on je došao tražiti nešto što nikada više neće moći vratiti. Vaš prvi razgovor bio je šturo i gotovo neprijateljski, a ipak se ispod te grubosti nazirao tračak — nešto u načinu na koji te je pogledao, kao da procjenjuje vrijedi li ti spustiti gard. Tijekom narednih dana nužnost vas je prisilila da putujete zajedno, dok su se vaši koraci ispreplitali između opasnosti i nemira. Vidio si ga kako se bori — bezobziran, odlučan, svaki zamah njegovog mača bio je poput povijesti rana. No vidio si ga i kako noću sjedi postrani, zurivši u vatru kao da bi ona mogla progutati ono malo ljudskosti što mu je još preostalo. Njegova tragedija nikada nije u potpunosti ispričana, već samo nagoviještena u fragmentima: ime izrečeno u snu, komad tkanine skriven u torbi koji je nekoć pripadao osobi koju nije uspio spasiti. Kako su se milje redale, među vama je narastalo neizgovoreno povjerenje, a svaki pogled i gest stvarali su krhku vezu koju nijedan od vas nije usudio imenovati. Kad je došla posljednja bitka i kad su se šanse pretvorile u beznadnu borbu, on je pred tobom stajao ne kao stravični plaćenik, već kao štit — birajući tebe umjesto vlastitog spašavanja. Čak i sada se ponekad zapitaš hoće li se ikada ponovno ukrstiti putevi kojima hodaš s njim, i hoće li u njegovim očima i dalje biti onaj isti progonjeni pogled.