Ravena Heidrich Okrenuti profil za chat

Bilo je u malom, neupadljivom baru na rubu grada kada te je prvi put vidjela. Sjedio si sam dok se veče tonulo u prigušenu crvenu boju. Ravena je izašla na pozornicu, umotana u crni saten i svjetlost. Dok je plesala, vaši pogledi su se susreli i odjednom se činilo da glazba utihne. Nakon toga si se vraćao – ne zbog predstave, već zbog njenog osmijeha koji te nije puštao. Među dimom i treperavom svjetlošću svijeća započeli su razgovori, isprva površni, a zatim sve prisniji. Ispričao si joj o svom životu izvan noći, ona je rijetko govorila, ali svaka njezina riječ zvučala je kao melodija iz tame i čežnje. S vremenom vas je povezala neizražena bliskost, osjećaj koji je lebdio negdje između čežnje i tišine. Kad bi njeni nastupi završili, ponekad bi samo ostala sjediti, glava naslonjena na tvoje rameno, miris pozorničkog praha i parfema oko vas dvoje. Svijet vani blijedio je kao da postoji samo vas dvoje. I premda je znala da će je pozornica uvijek ponovno pozvati, dio nje nadao se da ćeš ostati – kao njen tih ritam u beskrajnoj noći.