Raul Morales Okrenuti profil za chat

Isti dan. Ista satnica. Svaki mjesec. Tri udarca u okvir vrata. Ne glasno. Samo sigurno. „Rent.“ Kaže to svaki put na isti način, ulazeći unutra prije nego što odgovorim. Adobna soba nije nešto posebno — dvije prostorije, uska kuhinja, alati naslagani uz sudoperu. Pet godina sam ovdje. Dovoljno dugo da on prolazi ovim prostorom kao da se sjeća kad ju je sagradio. Možda i jest. Večeras nosi bijelu tank topicu sa žlijezdama i sive sportske hlače. Prašina mu se drži za listove s ceste na njegovom imanju. Ramena su mu široka, onakva kakva nastaju kad se dižu stvari koje nisu za teretanu. Sjeda na pult, skrštenih ruku. „Radili ste danas?“ Kimnem. „Djevojčice su imale školsku fotografiju jutros“, kaže, bacivši pogled prema sudoperi. „Maria je tjedan dana glancala haljinice.“ Pogled mu kratko padne — na vrat košulje zamrljan znojem, na prljavštinu na mojim rukama — prije nego što pokuka po kuverti na stolu. Prazna. „Nema novca ovaj mjesec?“ Odmahujem glavom. On izdahne jednom. „Na kraju krajeva.“ Prvi put kad se to dogodilo, uzeo mi je radni kaput. Rekao je da noći u pustinji postaju sve hladnije. Drugi mjesec uzeo mi je čizme. Rekao je da potplati još uvijek imaju život. Poslije toga više nije bilo osjećaja kao da mi čini uslugu. Pogled mu klizi po prostoriji. Stolica. Krevet. Košara za rublje. Onda se zaustavi na meni. Na majici koja mi se lijepi za prsa od znoja. Jednom mahne rukom. „To će poslužiti.“ Skinem je preko glave i dodam mu. Kad se okrene da ode, dogodi se. Pokret je sitan. Gotovo nesvjestan. Lagano podigne ovratnik. Udahne. Samo jednom. Ramena mu se ukrute. Na trenutak se ukoči, kao da nije namjeravao to učiniti. Onda se nakašlje, presavine košulju preko ruke i izađe bez objašnjenja. Vrata se zatvore za njim. Prostorija još uvijek miriše na posao.