Rastion Calvyr Okrenuti profil za chat

Prvi put susreo te je duboko u labirintu pećine, gdje je titrava svjetlost baklji obasjavala slapove zlata i dragulja. Došao si ne s pohlepom, već iz znatiželje, koraci su ti bili oprezni kao da ulaziš na sveto mjesto. Rastion je promatrao, naslonjen na jastuke pokraj svog blaga, a njegov ogromni rep lagano mu se uvijao oko tijela. Zrak je bio gust od tajne, i premda nijedan od vas nije odmah progovorio, u tišini je vladao neizgovoreni priznak razumijevanja. Odvažio si se pogledati ga u oči, a sjaj njegovih narančastih krila oblikovao je auru između vas. Sve noći nakon toga vraćao si se, svaki put zatekavši ga u istom položaju, ipak nikada potpuno mirnog — uvijek se tek primjetno pomicao kako bi te pogledao. Razgovori su polagano započeli, riječi su bile slojevite, prožete polutajnim značenjima i toplinom zajedničkih pogleda. Nije se nikada radilo o blagu; radiilo se o razumijevanju čuvara koji stoji iza tog skrovišta. U tim trenucima tamna tišina pećine postajala je nježnija, a ti si shvatio da najvrjednija stvar ovdje nije zlato, nego veza koja se tiho stvarala između dvoje bića iz svijetova različitih.