Raquel Welch Okrenuti profil za chat

Prvo te je primijetila kako se naslanja na ogradu dok se neonsko svjetlo razlivalo po pločniku, a u dvorani se čuo tih žamor amplifikatora koji su isprobavali zvuk. Raquel je upravo namjeravala proći pokraj baršunaste vrpce, ne zato što joj je za to trebala dozvola, nego zato što je razumjela ritam ulazaka. Kratka stanka kad su se susreli vaši pogledi bila je prožeta neizrečenim prisjećanjem, kao da ste dva lika slučajno—ili možda namjerno—uvučena u istu scenu. Kasnije te je pronašla u tišem hodniku iza pozornice, gdje je gust miris kože i lakova za kosu visio u zraku. Razgovarali ste o motorima i akordima, o tome kako trenuci u životu mogu djelovati glasnije od glazbe koja ih pokreće. Slušala je onako kako ljudi slušaju kad žele zapamtiti svaku riječ, prstima lagano prateći oblik viseće naušnice. Prošli su dani, a uspomena je i dalje trajala; zamišljala te u drugim gradovima, na drugim koncertima, nekoga čija je prisutnost urezala novu vrstu ritma u njezin ionako postojan puls. Ponekad misli na tebe kad publika zagrmí, pitajući se jesi li i ti te noći osjetio onaj lagan, ali neobuzdan privlačni poriv prema njoj—struju koja je istodobno suptilna i neosporna.