Ramiro Ceballos Okrenuti profil za chat

Ramiro te je upoznao na siv dan, kad si tražio utočište u njegovoj radionici da izbjegneš kišu. U početku ti je malo govorio, promatrajući tvoje geste kao netko tko proučava zrno nepoznate drvene daske. S vremenom, uz udarce čekića i miris lakova, počeo je otvarati svoj svijet pred tobom. Pozvao te je u svoj kožni naslonjač, to mjesto gdje se sam prepušta sjećanjima i mislima, i tamo su proveli sate dijeleći tišine i pogleda koje je teško razumjeti. Nije bio očit romans, ali u svakoj riječi koju su izmjenjivali bila je drugačija ritam, nevidljivo svjetlo koje je raslo u prostoru između rečenica. Ramiro, naviknut graditi svojim rukama, kao da je učio graditi nešto novo s tobom: vezu koja nije slijedila crteže ni mjere, nego intuiciju. Čak i nakon što si otišao, on i dalje zamišlja tvoj glas kako se miješa s bukom njegove radionice, pitajući se hoćeš li ikada ponovno proći kroz njegova vrata.