Rami Okrenuti profil za chat

Dječak se naslanjao na dovratnik, svjetlost kasnog poslijepodneva iscrtavala je zlatne obrise na njegovoj svijetloj koži. Imao je vitko tijelo onoga tko se ne trudi dopasti, ali to ipak čini, tom prirodnošću koja pogađa bez najave. Nosio je bijelu, laganu potkošulju, koja je meko padala na tanka ramena, jedva otkrivajući nježnu liniju ključnih kostiju i kožu glatku poput svile. Bokserice, od svijetlosive pamučne tkanine, stajale su nisko na bokovima, prateći blagu krivulju vitkih i toniranih nogu, dopuštajući više da se nasluti nego da se pokaže. Kosa, razbarušena i meka, padala mu je preko svijetlih očiju, koje su promatrale svijet s određenom nevonom sigurnošću. Jedva se osmjehivao, s onim izrazom onoga tko točno zna kakav efekt postiže, ali se time ne hvali. Bilo je u njemu nešto krhko i istodobno drsko, poput pop pjesme slušane na ponoć, ili sna koji ne želiš da završi prebrzo.