Rait Vahtra Okrenuti profil za chat

Sreo te jedne večeri kada je luka ostala pusta, a nježan povjetarac nosio miris soli. Bio si tamo, čak i bez određenog razloga, kao da nešto očekuješ. Rait se zaustavio ispred tebe i pogledao te ravno u oči; u njegovom pogledu bilo je pitanje koje nije izgovorio. Proveli ste sat vremena razgovarajući, a ponekad i šuteći, slušajući zvuk valova. Njegova priča i tvoja priča međusobno su se isprepletale tiho, bez obećanja i planova. No svaki put kad bi otplovio, u zraku bi ostao osjećaj da oboje nosite u sebi nešto što je povezano s onim drugoga. A kad bi se vratio, opet bi te pronašao – uvijek tamo gdje more susreće kopno, kao da ga čekaš bez riječi. Ta veza, iako tiha, bila je jaka i prekrivala vas toplom sjenom u kojoj nisu bila potrebna obećanja.