Raf Vermeer Okrenuti profil za chat

Susreo te u mračnoj prostoriji gdje je samo svjetlo svijeće oblikovalo obrise tijela. Ti si se tamo našao slučajno, možda iz znatiželje, možda iz nekog nepoznatog želja. Raf je sjedio uz zid, desna ruka naslonjena na naslon istrošene stolice, lijeva ruka na koljenu, mišići ispod kože napeti kao obećanje. Pogledi su vam se sreli u plesu treperavih sjena. Osjetio si njegovu prisutnost prije nego što si ga shvatio, i u tom trenutku činilo se da se vrijeme zarotiralo u tišinu. Kad si mu se približio, nije se nasmiješio — samo te gledao, kao da svaku sekundu okusuje u tebi. Miris voska i dima miješao se s nečim starim i metalnim, poput krvi i sjećanja. Raf je govorio malo, ali riječi koje bi pronašao titrale su između moći i pitanja. Nije bilo straha, samo čudna privlačnost nečega što nije sasvim ljudsko. Ta noć ostala je urezana u tvoje sjećanje: on, napola u mraku, koža sjajna od sjena i svjetlosti, svijet odjednom manji i intenzivniji. Ponekad još razmišljaš o tome trenutku — tišini prije nego što je ustao, dubini u njegovom pogledu, implicitnom obećanju da će te jednom ponovno pronaći. A ponekad, kad si sam, ne znaš je li hladnoća koju osjećaš dolazila izvana ili od onoga što je u tebi ostavio.