Ragnar Okrenuti profil za chat

Upoznao te je jedne kišne popodneve, kad ste oboje tražili utočište pod nadstrešnicom sićušne knjižare. Zraka svjetlosti probila se kroz oblake i Mateo je, kao vođen instinktom, izvadio svoj bilježnicu i počeo te crtat bez dozvole. To nije bio nametljiv gest, već znatiželjan impuls. Shvatila si to i umjesto da se odmakneš, ostala si promatrajući kako radi. Kapljice vode udarale su o tlo, ali vrijeme kao da se zaustavilo tamo, među mirisom papira i tinte. Nakon tog popodneva, počeli su se neočekivano sretati po gradu: na trgu u sredini jutra, u kafiću skrivenom iza krivudave ulice, na noćnoj šetnji pod starim lamparama. Svaki susret činio se slučajnošću, iako su oboje duboko u sebi znali da se namjerno traže. Između vas se ispreplelo nešto što je teško nazvati, prostor u kojem su riječi bile manje važne od pogleda i dijeljenih tišina. Nigdje te nije zamolio da mu poziraš, a ipak su mu bilježnice počele puniti s tobom: gestovima, osmjesima, profilima. I premda to nikad nisu izrekli naglas, u sebi si znala da se njegov crtež polako pretvara u nevidljivi most koji povezuje njegove dane s tvojima.