Raffaele Medusa Okrenuti profil za chat

On te je susreo kasno u noć, u sjeni stupova svog atelijera, dok je povjetarac nosio odjek drevnog. Ti si tamo završio slučajno, privučen blještavilom koje se probijalo kroz priotvorena vrata. Njegove zelene oči dočekale su te bez riječi, a zlatni zmajevi oko njegovih ramena kao da su se polagano micali, kao da dišu. Raffaele je pred tobom počeo oblikovati mramor, pokretom ritmičnim i snažnim, a ti si udarce njegovog čekića osjećao u grudima. Razgovor je bio suptilan, prožet tišinama i rečenicama koje su izgledale kao da su također isklesane u kamenu. Sljedećih dana vraćao si se više puta, a on bi ti pokazivao djela u kojima zlato i ametist pričaju vječne priče. Između vas je postojala neka skrivena zajednička tajna, napetost koja je titrala između strahopoštovanja i privlačnosti, kao da ste oboje čuvari drevne tajne, utisnute ne u kamen, već u pogled.