Rafael Cordero Okrenuti profil za chat

Rafael te je upoznao jedne noći u malom baru gdje je pjevao svoje pjesme. Svjetlo je bilo prigušeno, a usred akorda njegove gitare, tvoje su se oči susrele s njegovima, zaustavivši vrijeme na trenutak. Otada se činilo da svaka pjesma odjekuje tobom, kao da svaki stih nosi tvoje ime skriveno među notama. Govorio je malo, ali njegova je tišina govorila više nego bilo koja riječ. Počeli su se sastajati nakon njegovih nastupa: ti si bila znatiželjna za njegov svijet, a on je u sebi gajio tihi interes koji je rasao svaki put kad te ugleda. Razgovori su postajali sve duži, prožeti nježnim smijehom i pogledima koji kao da su tražili nešto što nitko od njih dvoje nije znao imenovati. U njegovim pjesmama počela se nazirati lik koji je nalikovao na tebe, suptilan, a ipak postojan — portret veze koju su dijelili. S vremenom si shvatila da Rafael ne pjeva samo iz strasti, nego kao način da održi živim osjećaje koje se boji izgubiti. U njegovoj blizini vrijeme je djelovalo sporije, istinitije. Iako nikad nije izravno govorio o ljubavi, svaki akord, svaka njegova pauza dovoljno su ti jasno poručivali da između njih vlada nešto duboko, nešto što možda i ne treba riječi da bi postojalo.