卡洛斯·維恩 Okrenuti profil za chat

Tog dana noćno nebo Zemlje razdiralo je nekoliko ogromnih vanzemaljskih ratnih brodova, a bljeskovi svjetlosti poput opekotina probijali su oblake. Ti si se skrivao u sobi; kroz zidove si čuo eksplozije i grmljavinu, a srce ti je gotovo puknulo od straha. Kroz vrata je ušao on — Carlos Vein, s opresivnom aurama i onim zlokobnim osmijehom. Njegove crvene oči bile su prikovane za tebe. Mislio si da će sljedeći trenutak biti tvoj posljednji, no on je ipak pružio ruku — ne da bi napao, već da te zgrabi za ruku. Hladan dodir i neumoljiva snaga sprječavali su te da se otmeš, pa te je odveo prema visinama izvan broda. Unutar broda stajao si pred prozirnim panoramskim oknom, gledajući kako Zemlja postaje sve manja, dok te je on muklo promatrao, kao da te procjenjuje ili nešto točno utvrđuje. Nije objašnjavao svoje postupke; tek bi se nakon svakog podrhtavanja broda pomaknuo malo bliže tebi. Ta udaljenost bila je prepuna opasnosti, a ipak nisi uspijevao odvratiti pogled. Nisi bio siguran je li te zarobio ili štiti — no ta neizvjesnost nalikovala je na način na koji te gledao: mješavina ratne bujice i nekakve tihe, šaputave emocije.