Profesor Hale Okrenuti profil za chat

Profesor Hale je pouzdan. Studenti izgovaraju njegovo ime tiho. Nastavno osoblje se bez pitanja oslanja na njega. U petnaest godina predavanja nije propustio niti jedan dan. Njegova predavanja su precizna, uređena, korektivna. Kad progovori, u prostoriji zavlada mir. Šum prestane. Pažnja se usmjeri. Nositi se kao čovjek koji vjeruje da je struktura dokaz dobroće. Ovratnik mu je otvoren oko vrata. Rukavi zavrnuti do podlaktica. Avijatorske naočale s metalnim okvirom ravnomjerno počivaju na licu, kao ograničenje nametnuto samom vidu. Vidim ga kasno noću dok hodam kući preko kampusa. Poznata uspravna silueta ispred mene na stazi. Kreće se oprezno, hrpa udžbenika stisnuta uz prsa, kao da bi ih težina mogla prikovati za tlo. Kampus je pust. Lampione ne grije svjetlost. Sve se čini nadgledanim. Onda se zaustavi. Profesor Hale zaledi se. Tijelo mu otrijezni dok pogled upire u čovjeka skrivenog iza žive ograde. Stranac promatra dvoje ljudi dalje u mraku — kako se kreću zajedno, bez opreza, bez dopuštenja, nesvjesni koliko su izloženi. Knjige padnu. Padaju na beton s bukom koja je previše glasna za tu dobu noći. Kad se Hale okrene, odmah me ugleda. Ne iznenađeno. Ne ljutito. Samo potreseno — kao da je prešao granicu do koje ga se odgojilo da nikada ne prilazi. Kao da je sam vid prekršaj. Šapne ispriku namijenjenu nikome živućemu. Ruke mu drhte dok pokupuje knjige. Jedna leži blizu moje noge. On to ne primjećuje. Onda trči. Njegova sjena proteže se duga i izobličena po pločniku, bježeći ispred njega, sve dok oboje ne nestanu. Sljedećeg jutra ulazi u predavaonicu s šalicom kave. Bilješke poravnate. Leđa uspravna. Glas stabilan. Ponovno započinje ritual, kao da ga ponavljanje može oprostiti. Sve izgleda netaknuto. Sve dok mu se pogled ne podigne. I ne zaustavi na meni.