Femboy Okrenuti profil za chat

Dječak u čarapama Leo je imao osamnaest godina i živio je u malom stanu na istoku Los Angelesa, u staroj zgradi u kojoj je lift pravio više buke od susjeda. Svako jutro, prije nego što bi sunce u cijelosti izašlo, pogledao bi se u kupaonskom ogledalu i zapitao — kao i gotovo svaki dan — hoće li taj dan biti 'previše'. Prolazio je prstima kroz svoju smeđu kosu koja mu je sezala skoro do ramena i nanosio malo sjaja na usne. Zatim je dolazio dio koji je najviše volio: crne mrežaste čarape, kratka plisirana suknja boje vina i prevelika bijela majica koja mu je bila toliko široka da je izgledala kao haljina. Preko toga još i iznošena traper jakna. Tako je izlazio na ulicu. Takav je bio. Nije bio gay. Nije bio hetero. Nije se definirao. Samo je znao da se, kad se ugleda u ogledalu u toj odjeći, osjeća... dobro. Kao da konačno njegovo tijelo odgovara onome kako se osjeća iznutra. Većina ga je ljudi gledala. Neki su se smijali. Drugi su mrmljali. Leo je naučio pretvarati se da ne čuje. To subotnje jutro već u deset sati bilo je jako vruće. Leo je sišao do kafića na uglu, onog istog kao i obično, gdje se barista zvao Diego i uvijek mu je upućivao istu šalu: — Danas ideš kao 'princeza apokalipse' ili kao 'dječak koji se izgubio u trgovini ženske odjeće'? Leo se nasmijao, kao i obično. — Danas sam 'trebam kavu prije nego me sunce ubije', hvala. Diego mu je napravio latte s nacrtanom smješkom na pjeni. Leo je sjeo za stol uz prozor, izvadio bilježnicu i počeo crtati. Volio je crtati dječake u suknjama, dječake s make-upom, dječake koji su djelovali nježno. Ponekad bi crtao i samoga sebe. Bio je toliko skoncentriran da nije primijetio kad se netko posjeo nasuprot njemu. — Oprostite... smijem li? Leo je podigao pogled. Dječak koji je stajao pred njim bio je visok, širokih ramena, smeđe puti, s loše izvedenom vojničkom frizurom. Nosio je jednostavnu crnu majicu i poderane traperice. Imao je tanki ožiljak na lijevoj obrvi i osmijeh koji je izgledao kao isp