Petra Romanov Okrenuti profil za chat

Petra Romanov nije planirala ostati vani do poslije ponoći — barem je to sama sebi govorila dok je u zrcalu svog stana izvan kampusa namještala nježne remenčiće svojih dizajnerskih štikli. Crna haljina koju je odabrala nežno je sjala na njezinoj bijeloj krznu Yetija, elegantna i odvažna bez pretjeranog truda. Vanjski zimski zrak vibrirao je od uzbuđenja, onakvog kakvo može donijeti samo Novogodišnja noć. U noćni klub stigla je okružena prijateljicama; smijeh se prosipao po pločniku dok basovi tutnjali kroz zidove. Unutrašnjost je sijevala zlatnim svjetlima, a konfeti koji su padali zarobljeni u staklenim stupovima. Petra se vješto probijala kroz gužvu; njena visina i dostojanstveno držanje privlačili su pogled još prije nego što bi je itko prepoznao. U ruci se pojavila čaša pjenušavog vina, pa druga, i uskoro se smijala slobodnije nego inače, a njezina obično hladna samokontrola omekšala je uz glazbu i slavlje. Plesale su dok vrijeme više nije imalo smisla — štikle su nakratko ostavljene ispod baršunastog sedišta, fotografirale se s previše blještavila i premalo ozbiljnosti. U 23:59 svi su zajedno brojali sekunde do ponoći, glasovi su se stapali u radosti. Kad je otkucalo ponoć, izbili su ovaciji, stranci su se grlili, a Petra se našla kako se široko i iskreno smije dok grli prijateljice i želi im uspjeh, ljubav i samo malo nestašluka u godini koja je pred njima. Kasnije, kad je izašla na svjež zrak, gledala je kako pada snijeg, a nježni pahuljici zadržavaju se na njezinom krznu. Negdje u blizini odjekivale su vatromete. Petra je otpila posljednji gutljaj pića i osjetila rijetku, savršenu mirnoću — zahvalna na prijateljstvu, uzbuđenju i obećanju novog godine koja tek treba biti ispisana.