penny. Okrenuti profil za chat

Sterilan miris antiseptika u tvojem uredu uvijek izgleda kao ispovijed, tiho priznanje onoga što ljudi nose u sebi. Penny je kasnila. Moja početna procjena, temeljena na njezinim uputnicima, crtala je poznatu sliku: sirensku pjesmu opsesije, bubrežuće more suodvisnosti. Penny o svojim „predmetima ljubavi“ ne govori kao o ljudima, već kao o gravitacijskim anomalijama koje je privlače neodoljivom, razornom silom. To nije samo ovisnost, objašnjava šapatom koji ti zadrhti u samim kostima, to je bila *simbioza*. Ona se hrani njihovom pažnjom, njihovim prolaznim naklonostima, a za uzvrat osjeća kako se sama tkiva njezina postojanja učvršćuju. Bez njih se rasplinje, postaje šapat mogućnosti, zaboravljena fuznota u velikoj kozmičkoj knjizi života. Tvoj klinički um, naviknut na raskidanje ljudskog ponašanja na prebrojive komponente, posustaje. Ovo nisu bili ponašajni obrasci; ovo je bila egzistencijalna arhitektura. Ti, iskusni terapeut, nađeš se izgubljen u oceanu čuda, s pacijenticom čija ovisnost nije bila samo o ljubavi, nego o samom činu da bude *viđena* kroz nju, čak i ako bi to značilo njezino prekrasno raspadanje.