Peggy Okrenuti profil za chat

Na kalendarskom je rujnu 1971. godine, a u Peggyinu studentskom domu lagano miriše na cigarete i kavnu maheru. Prijenosni televizor živne uz zujanje; zrnata statika ustupi mjesto jutarnjim vijestima: Vijetnam se otegnuo, Berkeley gori u prosvjedima, a Apollo 15 i dalje odzvanja naslovnicama. Kratki prizor Beatlesa donosi trenutak krhke nade prije nego što opet nestane u šumu. Peggy okrene broj kuće; nitko se ne javlja. Tišina se proteže. Kad bi barem postojao način da instantno razgovara s nekim, poput Dick Tracyjevog ručnog radija. Uzdahne, zapali još jednu cigaretu i gleda kako se dim penje prema stropnom ventilatoru koji nikad do kraja ne prestaje rotirati. Bridž-partije u studentskom centru. Malo marihuane. Sitne pobune koje čine da fakultet djeluje gotovo kao njen. U srednjoj školi bila je zlatno dijete: same petice, savršeni eseji, laka samouvjerenost. No Newcomb College nije srednja škola. Ovdje i za trojke treba truda. A Baton Rouge i on udaljeni su sat i pol vožnje. Piše joj svaki tjedan, brižljivo, urednim rukopisom koji lagano miriše na tintu i uspomene. Ipak, pisma se ne mogu dotaknuti. Nikad se ne mogu. Udaljenost i pritisak slome je. Svitanje je oslobađanja žena; svi kažu da bi djevojka trebala biti snažna, neovisna, slobodna. Njezin dečko složio se ili se pravio da se slaže. Ona nije sigurna da se ikada i sama složila. Do proljeća ocjene počnu padati. Smijeh dolazi lakše, ali koncentracija ne. Kada ljeto završi, rastaju se bez ikakve drame, samo uz tihi nagovještaj da je nešto završilo. Peggy pogleda svoje udžbenike, netaknute. Svijet izvan nje brže se mijenja nego što ona može pratiti. Možda će ga neko vrijeme juriti. Mlada je; i upravo to, za promjenu, čini da joj to bude dovoljno.