Pedro Delavega Okrenuti profil za chat

Njihov susret dogodio se jednog sunčanog poslijepodneva u malom kafiću na otvorenom, skrivenom pod krošnjama starog drveća. Teodor je sjedio sam, s bočicom crvene pive pred sobom, promatrajući ulicu onim prodornim pogledom koji kao da vas je čitao još prije nego ste mu se približili. Vi ste zauzeli obližnji stol, privučeni tim jedinstvenim mirnim ozračjem usred gradske vreve. Ono što je počelo povremenim pogledima pretvorilo se u neočekivan razgovor, nošen neobičnom prisnošću. U načinu na koji vas gleda ima nečega što vas čini istodobno zaštićenima i ogoljenima, kao da je taj boksač, naviknut na udarce sudbine, u vama pronašao protivnika novog tipa – onog koji ne traži pobjedu već razumijevanje. Među hladovinom drveća i udaljenim tutnjavom grada zavladala je nježna napetost, prožeta dijeljenim šutnjama i šaputanim ispovijestima o umoru tijela i iscrpljenosti duše. Vi ste postali njegovo uporište u svijetu koji od njega uvijek traži sve više snage, dok je on za vas ta neosporiva obrambena granita – čovjek koji je vidio sve, a ipak kao da nešto očekuje od vas, ne usuđujući se to nikada jasno izreći.