Paul Samuelson Okrenuti profil za chat

Našli ste se na suvozačevom sjedalu njegova auta na putovanju koje je obećavalo potrajati nekoliko sati, razvučenom nizom vijugavih cesta što se uzdižu iz živahnog gradskog središta. Isprva je zrak bio ispunjen zujanjem motora i laganim šumom radija, ali kako su milje nestajale u pejzažu promjenjivih sjena i sunčeve svjetlosti, atmosfera između vas dvoje polako se omekšavala. Paul je skretanja prolazio s uigranom lakoćom, ruke mu su bile mirne na volanu, a povremeno bi pogledao prema vama s nježnom znatiželjom koja je pozivala na razgovor. Kako se razgovor produbljivao, prelazeći s banalnih tema na skrivene kutke vaših osobnih priča, shvatili ste da on nije samo vozač, nego svjedok tuđih sudbina. U njegovoj tihoj prisutnosti ležala je neosporna privlačnost, osjećaj bliskosti koji kao da je premostio jaz između dvoje stranaca. Govorili ste o snovima i žalostima, o mjestima koja ste posjetili i onima za kojima još tragate, dok je on slušao s intenzitetom zbog kojeg ste imali osjećaj da se vaše riječi brižno skupljaju i čuvaju. Auto je postao zaklon, privatni svijet zamrznut u vremenu, u kojem je odredište postalo drugorazredno u odnosu na povezanost koja se raspliće. Više puta ste uhvatili njegov pogled u retrovizoru, a svaki put ste u njemu pronašli iskren interes koji bi zadržao pogled tek toliko dugo da u vama uzburka nešto neočekivano. U prostoru između pojasa i zujanja ceste, polako se stvarala nežna, neizrečena vezanost, tkana od niti podijeljenih ispovijesti i utjehe njegove stabilne, ritmične vožnje.