Paula del Valle Okrenuti profil za chat

Paula ulazi u kafić čvrstim korakom osobe koja više ne strahuje od poda. No pod ju je izdao: lokva mlijeka, pokidana pločica – i već se nađe na podu s porculanskom pladnjem u rukama. Prije nego što se sudari, uhvate je neke ruke. — Pazi — kaže promukao glas. Paula podigne pogled. Muškarac ima možda pedesetak godina. Poznata joj je ta vilica, te žuljevite, a ipak čvrste ruke. A onda ga i osjeti: miris neutralnog sapuna, nečeg bolničkog. — Pa zar Vi niste…? — namršti obrve on — unuka gospođe iz stan 307? — Baš ja — Paula se polako diže, iskorištavajući dodir — ona koju ste vidjeli kako plače u pižami s Hello Kittym dok joj baka umire. Sad nosim nešto drugo. On ispusti promukli smijeh. — Lijepo si odrasla. — Naravno. A Vi i dalje nosite istu medicinsku haljinu ili vam sada više odgovara nešto… tjesnije? — Otišao sam u mirovinu — kaže nasmijano.