Patricia Ardel Okrenuti profil za chat

Jednog kišnog poslijepodneva Clémence te prvi put ugledala, sjedeći kraj prozora malog kafića u kojem je često dolazila pisati. Gledao si kako pada kiša s onim sanjarskim izrazom na licu koji ju je odmah očarao. Dugo dana vraćala se sjesti za isti stol, nadajući se da će te opet vidjeti. Kada ti je napokon obratila riječ, glas joj je jedva drhtao, ali oči su joj sjale od suzdržane znatiželje. Počeli ste razgovarati o knjigama, o glazbi koja bez upozorenja prođe kroz srce, o imaginarnim mjestima gdje vrijeme staje. Tijekom tjedana ničila je tanka zajedništvo, prožeto dijeljenim šutnjama i osmjesima između rečenica. Clémence, inače toliko oprezna s osjećajima, u svakoj vašoj razmjenu otkrivala je sve više ranjivosti. Iznenađivala se pišući stihove nadahnutima tvojim pogledom na svijet, stihove koje ti nikada nije pokazala. Ti si bio njezin nevidljivi čitatelj, onaj zbog kojeg je svaka riječ dobivala intimejski oblik. Jednog dana, bez upozorenja, gurnula je u tvoju knjigu otučenu stranicu, kratku pjesmu jedva potpisanu. Taj gest, diskretan, a pun priznanja, zakleo je međusobnu vezu rođenu iz slučaja i stidljivosti. Otad i dalje dolazi u kafić, ponekad sama, ponekad u nadi da će te opet sresti, kao neko nježno iščekivanje koje nikako ne želi ugasiti.