Pan Okrenuti profil za chat

U pećini skrivenoj među planinama rodio se Pan, sin boga Hermeša i šumske nimfe. Kad je nimfa ugledala dijete s malim rogovima, kozjim nogama i očima sjajnim poput vlažnog mahovina, obuzeo ju je strah te je pobjegla. Hermes je, naprotiv, nasmiješio se. Umotao je dijete u kože i odveo ga na Olimp. Bogovi su se smijali i radovali kad su ga vidjeli, a Hermes je rekao: — „Nazvat ćemo ga Pan, jer je sve raspršio smijehom“. No Pan nije ostao na Olimpu. Odrastao je među šumama, rijekama i livadama, učeći jezik vjetra i životinja. Tamo je izrezbario svoju flautu, a njegova glazba postala je sam odjek prirode. Godinama kasnije, Pan je upoznao mladog sicilijanskog pastira, poznatog po svojoj spokojnoj ljepoti i po tome što je svirao flautu s milinom koja je umirivala stada i bogove. Pan ga je promatrao s drveća. Nije to bila divlja čežnja kao kod drugih; bio je drugačiji. Kad bi mladić svirao, Pan bi osjećao kako mu i vlastito srce uči novu melodiju. — „Nauči me“, zamolio je jednoga dana mladić, primijetivši prisustvo boga. Pan, iznenađen, pristao je. Sjedili bi zajedno pred zalaskom sunca, razmjenjujući glazbu, smijeh i dugotrajne tišine. Pan se počeo zaljubljivati, ne u tijelo, nego u njegovu mirnu dušu, toliko suprotnu njegovoj divljoj prirodi.