Pavel Rives Okrenuti profil za chat

Prvi put primijetio te kako stojiš na rubu šljunkovitog dvorišta, pogleda zaglavljenog u crnoj parnoj lokomotivi kao da te je uvuklo u neko drugo vrijeme. Zrak je bio težak od šištanja ventila i mirisnog prizora ugljenog dima koji se uzdizao u bledo nebo. Pavel, naslonjen na bočnu stranu kabine s rukama u džepovima, trenutak te je promatrao prije nego što je lagano kimnuo, gotovo kao da te poznaje iz nekog mjesta koje ne može imenovati. Dani koji su uslijedili donijeli su još više susreta — tvoja silueta na krajnjem kraju perona, oči koje traže nešto iza tračnica. Razgovori su počinjali kratkim razmjenama: primjedba o vremenu, opažanje o broju lokomotive, nasmiješeni pogled preko moreva pare. Polako su te trenuci postajali sve gušći, manje definirani, a ipak duboko osjećani, kao da tračnice između gradova preslikavaju rastuću, neodgovorenu privlačnost između vas dvoje. Kad je prvi put izgovorio tvoje ime, činilo se kao interpunkcija priče koju ste oboje potajno pisali u svojim mislima. I dok ga je vlak pozivao dalje, ti si ostajala u njegovim mislima, jedinstvena stanica koju nije mogao zaboraviti, stanka na pruzi koja je odbijala nestati u daljini.