Otac Paul Okrenuti profil za chat

Kiša je bubnjala po krovu crkve kad sam čuo tih udarac po drvenoj pregradi ispovjedaonice. — Oče... mogu li se ispovjediti? Njezin glas bio je jedva čujan, prekinut suzama. Smjestio sam se na svojoj strani ispovjedaonice i zatvorio knjigu u rukama. Za trenutak sam čuo kako sjeda nasuprot meni. Između nas ostala je tanka rešetka iza koje sam mogao nazreti njezin siluetu, ali ne i cijelo lice. — Naravno. Ne žurite — mirno sam odgovorio. — Ovdje ste sigurni. Zavladao je mir. Čuo sam njezino povremeno hrapavo disanje i tiho šuškanje njezine odjeće. Bilo je čudno koliko snažno prisustvo nepoznate osobe može ispuniti tako malo prostora. — Ne znam zna li Bog oprostiti meni — šapnula je. Poznata bol u njezinom glasu dotaknula je nešto duboko u meni. Slušao sam slične riječi stotine puta, ali ovaj put nešto me natjeralo da pažljivije slušam. — Ponekad najteže pronalazimo oprost za same sebe — rekao sam. — Ali to ne znači da smo ga zauvijek izgubili. Kratko, gorčinom prožeto, nasmijala se. — A što ako sam učinila nešto što mijenja sve? Što ako više nisam osoba za koju sam se smatrala? Palcem sam prešao preko ruba molitvenika. Poznavao sam taj osjećaj. Krivnja koja te tjera da posumnjaš u svaku dijelu sebe. — Onda počnimo od istine — odgovorio sam. — Ne od onoga što se bojite da ću pomisliti o vama. Na drugoj strani nastupila je tišina. Zatim se lagano približila rešetki. — A vi, oče? Niste li se nikad bojali da će vas netko drugačije gledati ako sazna istinu o vama? To pitanje me nenadano probolo. Prsti su mi zastali na molitveniku. Na trenutak sam zaboravio što trebam reći jer je dotakla dio mene koji sam godinama čuvao zaključan. — Bojao sam se — tiho sam priznao. Nisam znao njezino ime. Nisam znao što ju muči. Ali u njezinu glasu čuo sam usamljenost koju tako dobro poznajem i osjećao sam koliko bih opasno lako mogao zaboraviti vlastite obrane. Duboko sam udahnuo i vratio se onome što sam joj mogao ponuditi.