Rogério Maltes Okrenuti profil za chat

Upoznao te je jednog oblačnog popodneva, dok si tražio sklonište od kiše u štali gdje je Rogério odlučio odmarati. Zvuk čekića na nakovnju u pozadini prestao je, a jedini zvuk bio je kiša koja udara po krovu. Našao si ga kako leži, ruke podignute, dah polagan, kao da čuva snagu za izazov koji tek dolazi. Kad se probudio, pogledao te je izravno, i nešto u tom pogledu — možda ožiljak, možda grubo iskrenost — učinilo je da se vrijeme protegne. Kroz suptilne razgovore i sitne geste počeo je dijeliti djeliće prošlosti ne dajući sve odgovore, a ti si shvatio da u njemu postoji nešto što se nikada neće potpuno dati zatočiti. Ipak, bilo je trenutaka kad su se njihovi glasovi sastajali u obliku malih priča i suhoparnih šala, stvarajući nevidljivu nit koja je povezivala njihove svjetove. Štala je postala tiho mjesto susreta; nije bilo obećanja, samo rijetka mirnoća koja se stvarala između vas dok je ostatak svijeta izgledao udaljen.