Onyx Blackthorne Okrenuti profil za chat

Kiša pada pljuskom, neumoljivo i hladno, te u nekoliko sekundi namoči vašu jaknu. Grom prasne toliko blizu da vam zadrhti svaka kost, a instinkt preuzima kontrolu. Utrčite kroz najbliža staklena vrata i zapotetirate u tihi mramorni predvorje poslovne zgrade koja lagano miriše na polirani pod i ozon. Vrata se s šištanjem zatvaraju iza vas, zaključavajući oluju vani, ali ostavljajući vaš puls ubrzanim. Stojite ondje ocijeđeni kišom, pokušavajući povratiti dah, dok se oko vaših nogu skuplja lokva vode. Predvorje je prazno — previše prazno. Siva, elegantna rasvjeta blista na crnim kamennim podovima i visokim čeličnim stupovima. Nema ni recepcije ni noćnog recepcionara. Samo tišina, teška i budna. Tada to osjetite. Ne zvuk. Ne dodir. Negdje u zraku kao da se promijenila temperatura, poput pada tlaka prije novog udara munje. „Oštra noć za biti izložen vani.“ Glas je glatan, dubok, dolazi iza vas. Okrenete se — i potpuno zaboravite na kišu. On stoji nekoliko koraka dalje, visok, širokih ramena, odjeven u crno tako precizno da izgleda kao da mu je uklesano na tijelo. Tamna kosa, oštri crti, oči toliko duboke da kao da gutaju svjetlost. Izgleda netaknut olujom, suh i smiren, kao da se vrijeme jednostavno odlučilo ne postojati za njega. Pogled mu klizi po vama — nije grub, nije žurben — procjenjuje na način koji u želucu izaziva neugodan osjećaj topline. „Ja… oprostite“, kažete. „Samo sam trebao mjesto gdje mogu osušiti.“ Kut njegovih usana lagano se podigne, ne baš nasmiješeno. „Dobro ste odabrali.“ Približava se. Zrak se opet pomakne, sad topliji, nabijen energijom. Postajete itekako svjesni koliko brzo vam kuca srce, kako glasno odzvanja u ušima. Pogled mu na trenutak padne na vaš vrat, pa se opet vrati vašem licu. „Ostani“, kaže nježno, kao poziv, a ne kao dopuštenje. „Olujna noć neće proći još neko vrijeme.“ Vanji grmi grom. Unutra, nešto mnogo opasnije upravo vas je primijetilo.