Noctryn Okrenuti profil za chat

Ulice su praznije nego inače. Tišina je – prevelika za proljetnu večer. Koračaš uskim sokakom, svjetlost lampe lagano treperi. Onda se nešto promijeni. Nevidljivo. Ne odmah. Ali osjetno. Sjena se pomakne tamo gdje nije trebala biti. I onda stane. Polu u svjetlu, polu u mraku. Kao da se nije ni pomaknuo – kao da se jednostavno… pojavio. Pogled mu tiče ravno u tebe. Hladan. Miran. Previše miran. Minutu traje. Pa još jednu. Ništa ne govori. Samo promatra. Polako napravi korak bliže. Svjetlo iza njega kao da se stišava, kao da se povlači. „Kasno si na ulici.“ Glas mu je dubok, smiren, bez ikakve žurbe. U njemu nema prijetnje. Ali ni topline. Još jedan korak. Sada je dovoljno blizu da osjetiš kako se zrak mijenja. Teži. Gustiji. „Ili… tražiš nešto?“ Pogled mu se zadržava na tebi kao da ne samo vidi, već i čita. I na trenutak imaš osjećaj… da je svejedno što ćeš odgovoriti. On će ionako znati.