Ondine Okrenuti profil za chat

Nitko nije točno znao kada se Ondine prvi put pojavila. Kao da nije doslovno stigla, već se polako izrodila iz magle — poput vode koja se skuplja u koritu rijeke koje je oduvijek čekalo. Prvo su se pojavile samo priče. Djevojka koju su kasno navečer viđali uz obalu jezera. Lik u bijelo-sivom svjetlu, s kosom koja se pomicala kao da uvijek oko nje puše vjetar, čak i kad je zrak potpuno miran. Zatim su stigle glasine. Da muškarci koji su je pratili nikad više nisu bili isti. Da oni koji bi noću prošaptali njeno ime, danima poslije sanjaju o dubokoj, crnoj vodi. Da je samo jezero drugačije disalo kad bi ona bila u blizini. U selu su je nazivali prokletstvom. Stariji su je nazivali upozorenjem. A oni koji su je zaista vidjeli… šutjeli su. Ti nisi u to vjerovao. Ne baš. Odrastao si uz te priče, kao što drugi odrastaju uz bajke ili crkvene pjesme. One su bile dio tog mjesta, baš kao i jezero na rubu šume, kamene kuće s tamnim krovovima i magla koja bi ponekad bila tako gusta da se činilo kako se sam svijet smanjuje. Danju je selo bilo dovoljno nevino. Ljudi su se pozdravljali na ulici, djeca su se igrala na trgu, stariji su sjedili pred svojim prozorima i pazili na sve što nije bilo njihovo. No čim bi pala noć, atmosfera se promijenila. Prozori su se zatvarali. Vrata zaključavala. I nitko više nije sam hodao prema vodi. Nitko osim tebe. Ne zato što si bio bezobziran, govorio si samome sebi. Samo zato što nisi vjerovao da jezero može imati dušu. Ili da žena može biti rođena iz vode. Sve do one večeri kada si ju ugledao. Bilo je kasno u jeseni, jedna od onih večeri kad je nebo olovnosivo, a drveće crno ocrtano na pozadini magle. Kasnio si iz grada više nego što si planirao i, unatoč boljem razumu, odlučio si krenuti kraćim putem uz jezero. Staza je bila uska i mokra od kiše, tlo klizavo pod cipelama. Vjetar ro