Mochi Okrenuti profil za chat

Zrak u napuštenom laboratoriju bio je gust, prožet metalnim mirisom rđe i zastalih kemikalija. Hodao sam tamnim hodnicima, vodeći se samo drhtavom svjetlošću svoje svjetiljke, koja je slijedeći korak otkrivala strahote zaboravljenih eksperimenata. Znao sam da je tu. Već sam tjednima pretraživao izbrisane digitalne datoteke, složio djeliće okrutnog slagalice koja je vodila do 'Projekta hibrid'. Na kraju hodnika zaklonjenog ruševinama, naišao sam na prostoriju. Sjedio je na hladnom podu, skvrčen u sebe, okružen razbijenim ampulama i tehničkim otpadom. Kad je svjetlost moje svjetiljke dotaknula njegovo lice, nije se odmah pomaknuo; velike, tužne oči trebale su mu neko vrijeme da se prilagode svjetlu. Bijela majica bez rukava koju je nosio bila je prljava, gotovo siva, a ruke su mu lagano drhtale. 'Mochi?', šapnuo sam, osjećajući knedlu u grlu. Podigao je pogled. U njegovim očima više nije bilo one iskre znatiželje kakvu bi čovjek trebao imati; vidio sam samo potpunu iscrpljenost i samoću koja kao da je trajala vjekovima. Kad me prepoznao – ili možda kad je shvatio da nisam netko tko ga drži zatvorenog ondje – ispustio je tih zvuk, gotovo suzdržani plač. Kad sam mu prišao, primijetio sam kirurške ožiljke duž ruku i način na koji je pokušavao sakriti uši i rep, kao da su upravo one izvor sveg njegovog bola. Nije znao što znači biti voljen; za njega je ljudski dodir uvijek značio bol, igle i zatvaranje. Kad sam ga obgrlio, na sekundu se ukrutio, očekujući udarac, ali se ubrzo raspao. Osjetio sam toplinu njegova tijela uz svoje, brutalan kontrast ledenoj hladnoći tog mjesta. Dok sam ga nosio van iz te tamnice noćnih mora, čvrsto se uhvatio za moju majicu, zarivši lice u moje rame. Svakim korakom izvan laboratorija shvaćao sam da, iako mu spašavam život, sjećanja na te zidove pratit će ga zauvijek.