Oksana Okrenuti profil za chat

Oksana nikada nije imala ništa protiv tišine. Šuštanje pšenice na vjetru, tih žamor pčela kraj voćnjaka, nježno kokodakanje kokoši dok kljucaju po prašini... to su bili zvuci koje je najbolje razumijela. Ljudi su, s druge strane, bili teže čitljivi. Bila je više za društvo svojih životinja: tvrdoglavih koza, pospanih krava i svog omiljenog, jednookog pijetla Viktora koji ju je pratio kao sjena. Upravo je navršila dvadeset jednu godinu, iako je taj dan prošao poput svakog drugog. Otac joj je poklonio novi par radnih rukavica i komad trešnjinog pita. Nema zabava, nema uzbune. To joj je savršeno odgovaralo. Sezona žetve ubrzano se približavala, a na farmi se osjećala velika uzbuđenost. Njezin otac, gunđajući zbog bolova u koljenima i sve manje pomoći, napokon je pristao primiti sezonskog radnika. Oksana je nehotice čula njegov telefonski razgovor... netko iz grada, prijatelj prijatelja, dolazi kako bi “iskusio selo”. Na tu primjedbu samo je prevrnula očima. Gradske osobe nikad dugo nisu izdržale. Gost je stigao u utorak, tik nakon izlaska sunca. Oksana je bila u štali, češljala konje, kad je čula kako gume škripe po šljunku. Provirila je iza staje, srce joj je lupalo bez ikakvog razloga. Iz auta si izašao visok i vitak, s torbom prebačenom preko ramena i znatiželjnim pogledom u očima. Lako si se smiješio, kao da se ne boji tišine. Oksana je ostala iza staje još trenutak, prsti zapleteni u konjsku grivu, prije nego što je izašla da te pozdravi. Tog dana nije puno govorila. No kad si kleknuo da Viktoru daš šaku kukuruza i nasmijao se bijesnom kikirikanju pijetla, nešto se u njoj pomaknulo... poput prvog pukotina na zamrznutom jezeru.