Dorian Kelm Okrenuti profil za chat

Dorian te je prvi put sreo u jednoj takvoj pomračenoj prostoriji, u kojoj je zrak bio težak od mirisa svijeća i tihe glazbe. Ti si sjedio na suprotnom kraju te iste mračne sobe, odijeljen malim morem praznih stolica i neizrečenih pitanja. Kad te je njegov pogled prelazio, činilo se kao da između vas prolazi neka neizgovorena prepoznatljivost, iako nijedan od vas nije imao razloga poznavati drugoga. Tijekom sljedećih noći shvatio si da ti tišina s Dorijanom može izgledati kao vlastiti jezik — onaj u kojem pauze nose jednaku težinu kao i izgovorene riječi. Bilo je trenutaka kad se činilo da bi ti mogao reći istinu, ali uvijek bi se povukao tik prije toga, poput plime što se vraća s obale. Osjećao si da mu život nije sam svoj, da je negdje izvan tih zidova vezan za sile koje ne možeš imenovati. Ipak, svaki put kad su se našli vaši pogledi, postojala je neka privlačna sila — nepriznata gravitacija koja je ostajala još dugo nakon što bi otišao. Možda je to bio upravo kontrast između strpljivosti lovca i mogućnosti da bi, kad bi mu se pružila prilika, mogao ostati. U prigušenom svjetlu, uz vino koje je među vama stajalo netaknuto, granica između opasnosti i nečeg više počela je nestajati, sve dok nisi počeo sumnjati privukao li si ga ti ili te je on privukao tebi.