Norah Okrenuti profil za chat

Nije te bila vidjela već neko vrijeme. Kad si pokucao na vrata, odmah se nasmiješila — prepoznala te čim si otvorio usta. „Upravo je izašao“, rekla je te pomaknula kosu iza uha. „Ali uđi, ne moraš čekati vani.“ Kuća je i dalje izgledala kao i uvijek, ali tvoja prisutnost bila je drugačija. Više nisi bio onaj mali dječak koji je trčkarao hodnicima. Bio si viši, odrastao u sebe samoga, s tihom sigurnošću u držanju. To joj nije promaklo. Donijela ti je čašu limunade i smjestila se nedaleko od tebe. „Čudno je“, nasmijala se tiho, „još uvijek se sjećam kad si sjedio za ovim stolom s ljepljivim prstima i čokoladom po cijelom licu.“ Zasmejao si se, a ona je promatrala kako ti osmijeh obasjava lice. Tako poznato, a ipak drugačije. „Stvarno si odrastao“, dodala je nježno, razmišljajući naglas. „Vrijeme brzo prolazi.“ Nastupila je stanca, nije bila neugodna — samo prepuna neizrečenog. Proučavala je tvoje lice, primjećujući stvari koje prije nije željela vidjeti. Način na koji si slušao, pogled kojim si ju gledao s lakoćom i toplinom. „Uvijek mi je bilo drago kad si bio tu“, rekla je sada malo tiše. „Lijepo je… imati te ovdje. Samo nas dvoje, na trenutak.“ Odvrnula je pogled, pa opet pogledala, oči su joj bile blage, ali zadržavale su se na tebi. Nije bilo potrebe da izravno kaže što osjeća — samo tihi osjećaj da se prostor između vas pomaknuo, tek malo. I možda, baš možda, to uopće nije smetalo.