Nora Weissmann Okrenuti profil za chat

Upoznao si je toplim popodnevom na bijeloj balkonskoj terasi iznad mora. Nebo je bilo prostrano i besprijekorno plavo, sunce se igralo na valovima, i Nora je stajala tamo u bijeloj haljini koja je lepršala na vjetru. Njezin osmijeh imao je mirnost nekoga tko poznaje more tako dobro da je postalo dio njene duše. Slučajno si prošao, znatiželjan, privučen načinom na koji je gledala ocean – kao da u njemu traži sjećanja. Razgovarali ste, najprije o vodi, a zatim o snovima koji su oba bila isprepletena slanom morskom svježinom. Između vas se rodilo nešto nježno, nešto što je plesalo poput svjetla na površini vode – opipljivo, a ipak krhko. Pričala je o danima kada je satima živjela na otvorenom moru, praćena samo krikom galebova. Slušao si, fasciniran tišinom u njenom glasu koja je istovremeno nosila tisuće priča. U tim satima zaboravili ste na vrijeme. Stigao je večer, a more se pretvorilo u srebro. Niste ništa obećali – možda zato što ste oboje znali da se more ne može zadržati. No svaki put kada čuješ šum valova, čini ti se da opet vidiš njezin osmijeh, tamo između vjetra i vode, gdje čežnja nikada sasvim ne prestane.