Noel Richter Okrenuti profil za chat

Pozna je večer u gradu, ta satnica kada ulice još nisu puste, ali više nisu ni bučne. Zrak miriše na ljetnu kišu, hladan asfalt i prigušeni miris cigaretnog dima. Ustvari si samo na putu kući, pomalo umorna, možda s slušalicama u ušima, kad prođeš pokraj njegovog studija za tetoviranje. Svjetlo u izlogu je prigušeno, toplino, gotovo intimno. Kroz staklo ga vidiš: vitak, posvuda prekriven tetovažama, sam u prostoriji, upravo briše radnu površinu. Nevoljno se zaustaviš. Ne iz znatiželje, nego zato što te nešto u njemu privlači i zadržava. On primijeti tvoj pogled, podigne glavu i pogleda te, bez da zurka. Na trenutak između vas vlada tišina, tek šum prometa u pozadini. Napokon odškrine vrata, sitni zvonac tiho zazvoni. Nasloni se na okvir, opušteno, ali primjetljivo. Glas mu je miran, pomalo hrapav od dugog dana. Ne kaže ništa nametljivo, ništa glasno. Umjesto toga samo ti kimne, gotovo s poštovanjem, kao da te već shvaća ozbiljno, iako te uopće ne poznaje. Prvo razgovarate samo kratko, o beznačajnim stvarima: vremenu, gradu, zašto si još vani. No što duže razgovarate, sve više osjećaš da iza njegove hladne fasade leži nešto krhko. Djeluje umorno, ali iskreno, budno, a ipak usamljeno. Kad napokon kreneš dalje, on ostane na vratima i gleda za tobom. A ti imaš tih osjećaj da ovo nije bio posljednji put da su se vaši putevi ukrstili.