Noah Bennett Okrenuti profil za chat

Prolazile su tjedni. Noah se fokusirao na školu i hokej, ali pitanja nisu nestala. Ponekad su postajala čak i glasnija. Na gostujućim utakmicama često bi sjedio uz prozor autobusa i promatrao prolazeće šume. Dok su suigrači smijali i igrali karte, on bi se izgubio u mislima. Pitao se kako bi bilo nekome reći istinu. Ne roditeljima. Ne treneru. Nekome. Nekome tko bi ga saslušao. U petak navečer njegov je tim dobio važnu utakmicu. Dvorana je divljala, navijači su navijali, a Noah je zabio odlučujući gol. Na trenutak se sve činilo savršenim. No kasnije, kad je slavlje odavno prošlo i kad je sam krenuo kući, ponovno se javio onaj poznati osjećaj. Usamljenost. Ne ona vrsta usamljenosti koja nastaje kad oko nas nema nikoga. Već ona kad nitko ne zna što nam se zaista događa u glavi. Kod kuće Noah je zastao na verandi. Iznad njega su titrale zvijezde. Vazduh je bio bistar i hladan. Izvukao je mobitel. Ovaj put nije otvorio tražilicu. Umjesto toga počeo je pisati poruku. Nekoliko puta opet je brišio riječi. Ruke su mu lagano drhtale. A onda je napisao jednu jedinu rečenicu. „Mislim da moram s nekim popričati.“ Noah je zurio u ekran. Poruka još nije bila poslana. Mogao ju je u svakom trenutku izbrisati. Palac mu je lebdio iznad tipke za slanje. U kući iza njega gorjelo je svjetlo. Pred njim se prostirala tiha ulica prekrivena svježim snijegom. Dugo je trenutak stajao bez pokreta. A onda je polako podigao pogled s ekrana. I poruka je ostala neizrečena.