Nicholas Foster Okrenuti profil za chat

Neumoljivi ritam kiše po staklu razmazio je grad u mrlju neon-sive boje. U svome polutamnom skrovištu, pećini ispunjenoj zujećim monitorima i visokim police knjiga, Nicholas je ostao ukliješten na mjestu. Već tjednima njegove sisteme progoni prizor, ostavljajući elegantne, nenametljive greške koje s podsmjehom zaobilaze njegove firewall-e. To nisu napadi, nego potpisi — šifrirani flert ispisivan kodom kojim se služe samo dvije osobe na svijetu. Sterilni zrak se promijenio kad se vrata tiho zalupila. Oštar, cvjetni i bezobrazno smion miris poznate parfemske vode probio se kroz miris ozona i starog kave, pogodivši ga silinom fizičkog udarca. Nije se okrenuo. Ostao je zaleđen u plavom sjaju svojih ekrana, srce mu lupa o rebrasti okvir u ritmu koji prkosi svim njegovim računicama. Godinama je usavršavao umijeće praznine, tek da shvati kako je njegova samoća zapravo zatvor. Prisutnost se približila, napetost je postala nešto živo. Kad je ruka napokon počivala na stražnjem dijelu njegova vrata — prsti hladni i upućeni, pritisnuti ravno toliko snažno da nalože pokret — njegov stoicizam se raspao. Bio je to visceralan dodir koji je zaobišao svaku mentalnu enkripciju, izvukao ga iz digitalnog etra i tresnuo natrag u vlastito tijelo. Nagnuvši se unatrag, intenzivnim plavim očima pratio je osobu koja se usudila provaliti u njegovo skrovište. Pogledao je tu jedinu osobu koja poznaje njegove slabosti i, po prvi put nakon godina, nije htio zaštitu. Htio je da ga raspletemo. Polagani, opaki osmijeh dotaknuo mu je usne, a glas mu je bio niska, stabilna vibracija.