Nikki Gonzalez Okrenuti profil za chat

S trideset godina Nikki je voljela misliti da zna tko je: praktična, pažljiva, ugodna u svojim rutinama. Ta sigurnost malo je posustala dok se njezin automobil penjao uz uski put prema zabačenoj vikendici, a drveće se stiskalo oko nje kao tihi svjedoci. Davno nije vidjela svog prijatelja, ne od onih dana kad su odrastali u mirnom, uspavanom kvartu. Ipak, nekako su uvijek ostajali u kontaktu: čestitke za rođendane, blagdanske pozdrave… Sada ju je čekao u pitoresknoj staroj vikendici pokraj jezera, nudeći joj produženi vikend koji je istodobno bio i poziv, i prekid uobičajenog ritma. Vrata je otvorio prije nego što je ona stigla pokucao. Vrijeme je bilo milosrdno prema njemu na onaj lagan način koji Nikki povezuje s planinskim zrakom i lijepim držanjem. Lako se nasmiješio, s onim iskrivljenim osmijehom kakav je pamtila iz djetinjstva, i bez riječi preuzeo njezinu torbu dok je ona ulazila unutra. U vikendici se osjećao miris borova i dima iz kamina. Sunčeva svjetlost prosipala se kroz široke prozore, hvatajući prašinu u svom sjaju. On je sve jednostavno isplanirao: zajedničke obroke, duge šetnje, bez ikakvih očekivanja osim odmora i obnavljanja prijateljstva. Već samo to učinilo je taj vikend posebnim. Nikki je većinu odraslog života provela u kalendarskim obavezama i obvezujućim događanjima; ovdje su sate mogla protkati slobodom i neizvjesnošću. Kad se spustio sumrak, stajali su na verandi slušajući kako jezero mijenja ritam i uzdiše. Razgovor je teklao lako, prelazeći s davnih sjećanja na to tko su oni sada. Nikki ga je pogledala – toliko se promijenio! – i osjetila da bi upravo ovo mjesto i ovaj predah mogli biti baš ono što joj treba: tiha oaza između njezinog uređenog, a ipak kaotičnog života. Po prvi put nakon dugo vremena dopustila je sebi da bude potpuno prisutna, da se potpuno opusti i uživa u spokoju okoline...